Kada čovjek krene na jedan nepoznati put, u pustolovinu, onda se pripremi na razna iznenađenja koja ga čekaju. Mladom čovjeku pustolovina je svakodnevna jer njegov život tek počinje, on otkriva svijet i radoznalo očekuje svaki novi dan da svlada nove pustolovine. Jedna od pustolovina je i upoznavanje vjerskog života, upoznavanje raznolikosti djelovanja kršćanina, o darovima koje možemo koristiti na dobro drugih.Jednom riječju to je pustolovina s Bogom.

„Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, on ga obznani.“ (Iv 1, 18), ovaj nas citat potiče na pustolovinu s Bogom, na traganje za Bogom. Dan kao stvoren za pustolovinu. Subota, 23. 3. 2019., nakon tmurnih dana u Berlinu napokon se pokazalo sunce. Ovogodišnji krizmanici, zajedno sa fra Mijom i đakonom Nikolom, krenuli su u malo istraživanje Berlina, pokušavajući pronaći Boga u ovom užurbanom ritmu, pokušati pronaći oazu i u njoj izvor iz kojeg teku milosti na sve nas.

Pronašli smo takvu oazu, kod časnih sestara koje su svoj život posvetile molitvi, cjelodnevnom klanjanju. Zatvorene u zidine samostana prikazuju molitve pred Presvetim oltarskim sakramentom za cijeli svijet. A Bog nas po njihovim molitvama, njihovoj žrtvi obasiplje „kišom“ milosti. Puni naziv časnih sestra kod kojih smo bili je, služavke Duha Svetoga od Vječnoga klanjanja (Dienerinnen des Heiligen Geistes von der ewigen Anbetung Rosa Schwestern).

Mala crkvica u kojoj je 24 satno klanjanje bila je prva postaja istraživanja. Đakon Nikola krizmanicima je objasnio mjesto na koje smo došli. Podsvijestio je krizmanicima važnost molitve u našim životima, važnost sakramenata i što svećenik znači u našim životima. Sve se to događalo veoma tiho, jer u crkvi je izloženo Presveto. Nakon toga fra Mijo je predvodio klanjanje gdje smo na poseban način molili za naše obitelji. Dok smo bili u crkvi cijelo vrijeme jedna časna sestra klečala je pred Presvetim i molila. Časne se po određenom rasporedu izmjenjuju u molitvi pred Presvetim.

Ovo je jedno lijepo otkriće u našim životima da znamo da ima neprekinuta 24 satna molitva. Nakon zajedničkog klanjanja i blagoslova sastali smo se s časnima gdje smo u razgovoru doznali o načinu njihova života, kada im dan počinje a kada završava, o zajedničkoj molitvi, o njihovim habitima (roza boja), obavezama. Kada smo istražili ovo mjesto, poklonili se našem Spasitelju, ništa nam nije preostalo nego ići i svjedočiti svojim životom i zajedništvom snagu koju smo iskusili u molitvi. Prvo svjedočanstvo bila je zajednička šetnja do Olympiastadion-a gdje smo imali priliku razmjeniti dojmove i postavljati pitanja fra Miji i đakonu Nikoli. Hvala dragom Bogu na ovako lijepom danu i druženju. Bogatstvo vjere koje još trebamo otkrivati stoji pred nama. Duh Božji neka nas vodi na tom putu.