Dolazak u crkvu i ponašanje u crkvi odraz je više stvari: ponajprije vjere, odnosa prema svetome, kulture, poštovanja, životnih stavova i svjetonazora.

Razgovaranje u crkvi višestruko je iritantno: ometa druge, pokazuje elemente dosade, nerazumijevanja svetoga, bez obzira na 10-minutnu možebitnu dosadu svećenikovu. Ono je odraz najčešće tradicionalnog odnosa: u crkvu se ide radi običaja, da se vidimo s nekim, razbijemo monotoniju i sl. Ono može biti izraz prisile od strane ukućana da se mora ići na misu. Ono može biti izraz i da nam je motiv neki drugi. Npr. možda je netko tu samo radi njemu/njoj drage osobe. Ali u svakom slučaju pokazuje, ako se to redovito događa, prijezir prema svetome, ma kako mi to tumačili.

Može se svakome dogoditi da zazvoni mobitel. Moje je iskustvo da su naši vjernici, što se toga tiče, relativno dobro obzirni i paze da im telefon ne zazvoni u crkvi. To je uglavnom iritantno i svećeniku i vjernicima. No, to ne znači da nema onih, u prvom je redu to odraz duboke nekulture, koji se još i jave na telefon… Mnogo lošije stanje jest da mnogi komuniciraju za vrijeme svete mise porukama. Za mene je to ili vjerska bahatost, ili dosada ili, što je karakteristično najčešće za mlade, vjerska nezrelost, premda može biti u pitanju i dosada koju proizvodi svećenik svojim stavom.

U sličnom kontekstu je i žvakanje žvakaćih guma. Uz to još ostave zalijepljene po klupama. Suzdržat ću se od komentara što mislim u takvim i o takvim slučajevima…

Odijevanje? Ono treba biti pristojno, dostojanstveno i primjereno svetome. Mislim da je u prvom redu to odraz (ne)kulture. Crkva nije mjesto koje treba odvlačiti pažnju i koncentraciju sa svetog. U vrijeme zimskih mjeseci to nije tema razgovora. U vrijeme ljetnih izazov je skinuti što više. Gdje je granica? Majice BEZ rukava nisu primjerene crkvi, kratke hlačice nisu primjerene crkvi. Crkva nije mjesto gdje ljudi idu na plažu, bazen, večernji izlazak po disco – klubovima i sl. Crkva je mjesto molitve i dostojanstva duše i tijela pred Presvetim. Kao što napisah, ne treba oblačenje (ili svlačenje!) odvraćati pažnju niti množiti nove grijehe u mjestu gdje se traži čišćenje od istih. Odvlačenje pažnje bilo bi da netko u vruće ljetno vrijeme dođe na misu u zimskom kaputu. Takav bi izazvao jednu drugu vrstu, ali ipak grijeha… Više smo puta mi svećenici po našim crkvama upozoravali na to i većina vjernika je svjesna i svetosti čina i svetosti prostora. Meni je zanimljiva činjenica da sam primjedbe i kritike na ta naša upozoravanja češće dobivao od starijih, nego od mlađih vjernika. Sad to možemo tumačiti opet na razne načine…

U svakom slučaju, oblačenje govori višeslojne činjenice: 1. prioritete i možda frustracije onoga tko se odijeva na način na koji to čini; 2. govori o poštovanju prema onome s kime se susreće; 3. govori, ako je crkveni prostor, o dostojanstvu svetoga u nečijoj svijesti; 4. poštivanju društva u kojem se krećemo; 5. poštivanju trenutka i događaja u kojem se nalazimo….Možemo li sve izjednačiti i svesti na osobni izbor? Možemo, naravno. Ali u tom slučaju onda više nema ni vrijednosti, ni kulture, ni morala, ni grijeha. A onda je baš to problem…

Fra Zvonko