Dragi i poštovani vjernici!

Poznato je da su mala djeca znatiželjna i često postavljaju interesantna pitanja. Tako sam nedavno u našoj crkvi  svjedočio simpatičnom razgovoru mlade majke s njezinom kćerkicom: „Mama, zašto onaj čovjek visi tamo gore?“ pita djevojčica pokazujući na veliki križ. Pokušavajući kćerkici dati odgovor, majka joj priča o Isusovu životu, njegovoj dobroti i brizi za svakoga čovjeka, o njegovom milosrđu i o tome kako su ga zli ljudi nedužnog uhitili, osudili na smrt i razapeli na križ. „I je li on onda umro?“ pita dalje malena. „Je, umro je, ali je nakon tri dana uskrsnuo. Dragi Bog mu je darovao novi život“, objasni mama svojoj djevojčici koja je hodajući po crkvi bila puna pitanja. Zašto ovo, zašto ono…? I nama odraslima je ta riječ, to pitanje „zašto“ na usnama. Zašto se dobrim ljudima događa zlo? Zašto toliki ljudi nose tako teške životne križeve da pod njima padaju? Zašto nam smrt uzima naše najdraže? Sv. Pavao veli da je križ Židovima sablazan a Grcima ludost. Uistinu, sva teološka objašnjenja zanijeme pred boli roditelja na grobu njhovog djeteta, pred bolima i patnjama ljudi u ratnim područjima, pred patnjom ljudi koji su zbog prirodnih katastrofa osuđeni na strahoviti križ gladovanja i polaganog umiranja. Unatoč toj sablazni i ludosti križa mi taj križ ipak svuda postavljamo. On je u našim stanovima, oko našega vrata, na križanjima puteva, na vrhuncima planina i konačno na našim grobovima. I štoviše, iako naizgled ludo: mi kitimo taj križ s cvijećem. Mi se klanjamo pred tim križem – i to ne samo na Veliki petak kada u antifoni pjevamo: „Tvome križu klanjamo se, Gospodine, te hvalimo i slavimo sveto uskrsnuće tvoje, jer evo: drveta radi Tebe nastade radost u cijelom svijetu“. Ovako može pjevati samo iskustvo vjere koja znade da ne smijemo ostati na Golgoti, nego se u vjeri moramo spustiti i do groba, ali do groba s kojega je odvaljen teški grobni kamen, do groba koji je otvoren i prazan. Ovako kliče životno iskustvo koje vjeruje da na životnom putu, na kojemu se ispriječuje toliko malih i velikih križeva, nismo sami. Isus Krist nije bježao od križa patnje, ostavljenosti, poniženja i brutalne smrti. Njegova smrt i uskrsnuće poručuju da križ nije ni skandal ni ludost, nego znak pobjede nad smrću i nove nade. Neka križ Kristov procvjeta u vašim srcima i ispuni vas uskrsnom radošću.
Vaši fratri; fra Frano, fra Radoslav i fra Edvard